Genealogical Documentation

Text in Croatian based on the

"Armorial of Gacka, Krbava, Lika, Senj and Vinodol"
by Prof. E. Ljubovic

 

MAŽURANIĆ

 

MAŽURANIĆ JANKOVIĆ

Najstariji grb roda Mažuranića

   

ŠTIT[1]: U zlatnome štitu zelena stabljika mažurane s cvijetovima u prirodnim bojama.

 

       Prezime Mažuranić u jezikoslovnom smislu riječi nastalo je od imena biljke mažurana. Davna osobna imena, a s njima u vezi i prezimena, imala su često motive nastanka u nazivima bilja. Dakle, u ovom prezimenu valja tražiti teško odgonetljivu vezu s biljnim svijetom kraja u kojemu je ovo prezime nastalo.

       U povijesnim dokumentima prezime dolazi u oblicima: Maxvranich, Mazuranich, Mažuranić, Mažurana, Mažuran, Mažuranić iliti Janković, ...

       Slavni novljanski rod Mažuranić (Mažurana) zabilježen je u periodu 1360-1385 godine i u periodu 1412-1492 u popisu patricija i građana grada Splita [2], pa otuda najstariji trag Mažuranića treba ovdje tražiti. O tomu otkud se rod naselio u Dalmaciju postoje samo usmena predanja,  ali se i ona u bitnome razlikuju[3].

Po jednima rod Mažuranića je podrijetlom sa Sicilije i dovodi se u vezu s  plemenitim rodom Maiorana iz Monte S. Guiliana i iz Calabrije. Stari je rod Maiorana  podrijetlom od plemenitog francuskog roda Marogano, a najprije se naselio u Napuljsko  Kraljevstvo te su ubrzo zabilježeni kao napuljski patriciji. Zatim prelaze na Siciliju,  gdje su poznati kao patriciji Calabrije, baruni s pridjevkom ”di Villadimare”, baruni s pridjevkom ”della Nicchiara” i kao markizi s pridjevkom” di Leonvago”. [4]

 Zanimljivo je da plemeniti Maiorani iz Monte S. Guiliana i novljanski Mažuranići imaju  isti heraldički lik u štitu grba, a to je zelena stabljika biljke mažurane s cvijetovima u zlatnom štitu. Iz toga je roda i conte Ludovico Maiorana. Na njega su Matiji Mažuraniću skrenuli  pozornost u mletačkom arhivu (Archivio Stato di Venezia) tijekom njegovog boravka u Veneciji, te su tom prigodom doveli plemićki rod Maiorana u vezu sa rodom novljanskih  Mažuranića.[5]  

Činjenica je,  da je rod Mažuranića već u 14. st. zabilježen  po prezimenu  koje je do danas sačuvano kao jedinstveno. Iz toga razdoblja potječe i grb kao heraldički simbol i identitet roda i obitelji. što je starije, prezime ili grb, teško je reći, budući da je korijen prezimena mediteranska biljka ”mažurana”,  koja je isto tako prikazana i na štitu grba.    

       Tjekom 15. i 16. stoljeća obitelj seli prema sjeveru, da bi godine 1474. u Novom Gradu (danas Novi Vinodolski) bio zabilježen svećenik Juraj Mažuranić. On je najvjerojatnije poslan službom u Novi Grad budući da obitelj još nije stalno bila naseljena u Novom Gradu. Polovicom 16. stoljeća Mažuranići borave stalno u Senju kao uskočka obitelj. Iz toga razdoblja poznati su nam uskočki časnici i dočasnici Mazuranići, koji su bili članovi stalne vojne posade tvrđavnog naselja Senj, a Senj je bio sjedište kapetanije.[6] Uskočka upornost, snalažljivost, hrabrost i bistrina uma karakterizirala je sve članove ovoga uskočkog roda.

       Posebno se u popisu stalne vojne posade spominje  uskok i  konjik Ivan Mažuranić, koji je pod zapovjedništvom generala Vojne krajine Ivana Lenkovića, te uz poznate senjske junake koje je opjevala i narodna pjesma, Ivana Senjanina, Pavla Jurišića, Luku Kukuljevića, Pavla Lopašica i Marka Jelačića  ratovao na cijelom prostoru Hrvatske Vojne krajine.

 

Crkva Sv. Marije na Ospu         Novi Vinodol          Frankopanski kastel

 

  Obitelj  Mažuranića krajem  16. i početkom 17. stoljeća već je zabilježena u Novom Gradu,  koji je bio pod frankopanskom vlašću, a tu žive kao slobodnjaci, uživaju u plemićkim privilegijama i obnašaju važne gradske dužnosti kao ”suci pravdeni”, ”svedoci zamerni”, ”dobri muzi” i ”knapi”. Od Frankopana među prvima dobivaju dozvole da podižu obiteljske  kuće izvan gradskih zidina, pa je već sin spomenutog  uskoka i konjika Ivana Mažuranića  živio u svojoj obiteljskoj kući u Novom Vinodolskom.

         Ivan Radoslavov Mažuranić (zabilježen 1603. godine) od Frankopana dobiva plemićku titulu kneza. Sljedeći Mažuranić koji je bio zabilježen kao knez je njegov unuk Janko po kome će ta grana prvorođenih novljanskih Mažuranića dobiti i pridjevak ”Janković”.  Ne tako davno, braća Boško, Ivan i Miljenko, sinovi odvjetnika dr.Milutina, spominju se kao ”mali Jankovići”, dok je Ivan Ivana-Petra bio poznat u narodu kao ”ded Janković”. Od 16. st. Mažuranići su jedna od najuglednijih obitelji u Novom.

       Negdje pri kraju vladavine i u vrijeme propasti Frankopana imamo zabilježene knezove: Matija Mažuranića, čiju titulu kneza nasljeđuje knez Danko Mažuranić Janković (1682-1745).

       S propašću Frankopana, i njima bliske obitelji gube na društvenom utjecaju, pa tako i novljanski rod Mažuranića kroz sljedećih nekoliko generacija živi ponajviše od prinosa sa svojih posjeda, tj. od poljodjelstva, trgovine i obrta.

      Četiri generacije nakon novljanskog kneza Danka, sinovi Ivana-Mikule Mažuranića (1771-1844) i Kate r. Ivić (1778-1884), Antun (1805-1888), Ivan (1814-1890) i Matija (1817-1881) ponovno vraćaju sjaj i značaj roda novljanskih  Mazuranica. Antun, Ivan, i Matija su bili inspiratori ilirske, južnoslavjanske ideje ne samo u Vinodolu i Hrvatskom primorju, nego u cijeloj Hrvatskoj.

      Matija kao gradski glavar, poduzetnik-graditelj, putopisac i horvat-paša  u Carigradu (na sultanovom dvoru postojala je funkcija suca za kršćane, tzv. ”horvat-paša”), Ivan kao dvorski kancelar u Beču, pisac, ban i zlatni carski vitez Reda Željezne Krune I razreda[7], Antun kao jezikoslovac i vitez ruskog carskog reda Svetoga Vladimira.[8]

      Godine 1909-te Poglavarstvo Novog Vinodola izdaje potvrdu plemstva roda Mažuranića.[9]

 

      U nizu najznačajnijih predstavnika obitelji Mažuranić valja još spomenuti svećenike,  Franka I, Franka II  te naslovnog kanonika Modruškog kaptola, Antuna (živio između 1687. i 1757); pjesnika, novelistu i putpisca te carskog časnika, Vladimira-Frana (1859-1928); spisateljicu Ivanu Brlić Mažuranić (1874-1938); časnika i ađutanta na dvoru Karađorđevića,  Božidara (1879-1952); predsjednika Senata Kraljevine Jugoslavije, dr. Želimira (1882-1941); predsjednika Kraljevske Akademije i predsjednika Kraljevskog Banskog Stola, viteza  Vladimira (1845-1928); slikara i mačevaoca, Vladimira (1925-1985); utemeljitelja novljanske čitaonice i knjižnice, naslovnog kanonika Josipa (1811-1879); viteza Josipa; Stjepana (1847-1907); pukovnika viteza Davida; narodnog zastupnika i lječnika, dr. Bogoslava (1865-1918); narodnog zastupnika i odvjetnika, dr. Milutina (1871-1957); mornaričkog časnika Miljenka (1919.-1942.); carskog savjetnika, dr. Marjana; kraljevskog izaslanika dr. Mladena; pravnika i savjetnika u maršalatu, potpukovnika Boška r. 1918.; te viteza Ivana r. 1951. [10]

 U Novom Vinodolskom tijekom 19. st. živjelo je 16 porodica roda Mažuranića, a tijekom 20. st. svega deset porodica. Mažuranići, osim Novog Vinodolskog gdje ih ima ponajviše, žive u Sušaku, Slavonskom Brodu, Zagrebu te u inozemstvu (južna Amerika, Sjedinjene Amerike Države, Njemacka).

Zanimljivo je pripomenuti da danas živi potomci kneževske grane ove obitelji jesu Mažuranići i po muškoj i po ženskoj liniji budući da se Ivan (Ivana Ivanova) Mažuranić Janković oženio Ankom (Matije) Mažuranić.

     

 

Grb kneževske grane Mažuranića Jankovića  

 

ŠTIT: U zlatnome štitu, zaobljenom u donjem dijelu, zelena stabljika mažurana s crveno-bijelim cvjetovima  poredanih u dva niza (3:3). 

NAKIT: Iznad štita ukrašena zlatna kneževska kruna sa devet šiljaka.

 

          Ovaj grb kao i rodoslovlje i plemstvo kneževske grane Mažuranića Jankovića potvrđeni su španjolskom grbovnicom pripremljenom od strane heralda za drevno kraljevstvo Castille i Leona i arhivara grbovnika Castille i Leona, člana heraldičkog savjeta Malteškog Reda, don Alfonsa de Ceballos-Escalera y Gila, Markiza de La Floresta, 9. XII 2002., broj 13/2002.

          Ovaj grb i kratak opis grane roda Mažuranić Janković registrirani su i objavljeni u ”Burke’s Peerage and Gentry International Register of Arms” pod kategorijom ” titularno plemstvo”.

 

Grb viteza Ivana B. Mažuranića Jankovića od knezova Mažuranića

 

ŠTIT: U zlatnome štitu zelena stabljika mažurana s cvijetovima u prirodnim bojama.

NAKIT: Iznad štita kneževska kruna sa devet šiljaka.

ČUVARI GRBA:[13] Na zlatnom postolju dva crna vuka stoje okrenuta  prema štitu.

 

       Ovo je osobni grb pl.viteza Ivana B. Mažuranića Jankovića od novljanskih knezova Mažuranića [14]. Grb je nadopunjen i pojačan čuvarima grba, parom crnih vukova koji stoje okrenuti prema štitu. Grb je potvrdio Heraldički savjet Skandinavskog Grbovnika te su grb i kratka prezentacija grane Mažuranić Janković registrirani i objavljeni u Skandinavskom grbovniku pod registracijskim  brojem 668/2004 godine 2004. Grb i kratku prezentaciju grane Mažuranić Janković također je registriralo i objavilo Švedsko Genealoško Društvo u svome ”Registru plemenitih obitelji u Švedskoj” u kategoriji  ”knezovi/grofovi/konti”.      


[1] Najvažnije podatke i dokumente o obitelji Mažuranić, osim literature koju sam koristio, dobio sam od  gospodina prof.  Ivana B. Mažuranića Jankovića pa mu se ovom prigodom najtoplije zahvaljujem na ustupljenoj dokumentaciji i pomoći pri prikupljanju građe.

[2] Ivan Kukuljević Sakcinski u uvodu djela ”Pjesme Marka Marulića”, str. VIII i str. X, izdanje "Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti" u Zagrebu 1869. bilježi ovaj važan podatak koji pokazuje starost i podrijetlo novljanske obitelji Mažuranić; Hodimir Sirotković, Uloga vinodolske obitelji Mažuranić u kulturnoj povijesti hrvatskog naroda, Rad HAZU, sv. 465. knjiga XXXII. (poseban otisak), str. 151.161.

[3] Sve ove tvrdnje moramo uzeti s rezervom jer nema ni jedan relevantan povijesni dokumenat koji bi potvrdio ovu usmenu predaju koja je sačuvana do dana današnjega.

[4] Svi oni navedeni su u knjizi:  G. B. di Crollanza, Dizionario storico-blasonico delle famiglie nobili e notabili italiane, Pisa, 1888.

[5] Milutin Mažuranić, ”Matija Mažuranić (1817-1881), brat pjesnika i bana”, Zagreb, 1927. U ovoj geneaološkoj studiji  autor piše o boravku Matije Mažuranića u Veneciji i posjetu Archivio  Stato di Venezia.

[6] Radoslav Lopašić, ”Spomenici Hrvatske krajine”, knjiga III., Zagreb, 1889, str. 408 ( popis vojnika stalne vojne posade Primorske krajine). Senj je bio sjedište Senjske kapetanije koja je ulazila u sastav Primorske vojne krajine. U popisu vojnika Primorske krajine i stalne vojne posade utvrde Senj  iz 1551. godine zabilježeno je ime uskoka i konjika Ivana Mažuranića.

[7] Red Željezne Krune I razreda kao najviše austrijsko odlikovanje  nosio je pravo na  visoko plemstvo i grb u rangu grofa ili baruna. U osmrtnici bana Ivana Mažuranića iz 1890. godine navedeno je ovo visoko austrijsko odlikovanje, uz sve službe i počasti koje je za života obnašao. Buduci je bio članom Narodne stranke ("narodnjaci" ili "pucani"), Ban Ivan Mažuranić dobiva pridjevak ”ban pučanin”.

[8] Rusko odlikovanje Red  Sv. Vladimira nosilo je nasljedno plemstvo i pravo na  dodjelu grba.

[9]   Potvrda Poglavarstva Grada Novog Vinodola broj 3516/1909 od 30. listopada 1909. godine.

[10] U narodnom muzeju u Novom Vinodolskom predočen je odredjeni dokumentarij o Mažuranićima koji se pronašao u rodnom mjestu novljanskih Mažuranića. Izuzetno je vrijedna paradna sablja bana Ivana Mažuranića, ukras sa njegove kape, njegov telurij, posjetnice, rodoslovlje Mažuranića, fotografije i drugi eksponati iz zbirke obitelji Mažuranić.

[11] Do danas su izradjena slijedeća rodoslovlja obitelji Mažuranić iz Novog Vinodolskog:

  • ”Rodoslovlje obitelji Mažuranić iliti Janković” što ga je izradio 31. prosinca 1880. Vladimir, sin Ivana  Bana. Original u Muzeju Grada Novog  Vinodolskog
  • ”Rodoslovlje potomaka Juriše Mažuranića”
  • ”Rodoslovlje potomaka Ivana Mažuranića-Jankovića (deda Jankovića)”
  • ”Rodoslovlje rodbinstva i familije Mažuranić” što ga je izradio Anton Ivana-Petrova godine 1828. po kazivanju Martina Petra Ivanova, a dopunio Ivan Ivana Ivanova
  •   Rodoslovlje objavljeno u monografiji ”Ivan Mažuranić-ban pučanin” u izdanju  Povjesnog Muzeja, Zagreb
  • ”Rodoslovlje roda Mažuranića” što ga je izradio Krsto Zoričić, dipl.ing. iz Novog Vinodoskog, autor knjige ”Novljanski biografski leksikon” i pisac mnogih tekstova o povjesti Novog Vinodolskog
  • ”Rodoslovlje Mažuranića” što ga je složio Srećko Radetić-Lulić, čija je majka iz roda Mažuranića
  • ”Rodoslovlje obitelji Mažuranić” u sabranim djelima Ivana Mažuranića, kniga IV, Liber-NZMH, Zagreb, str.639.642. Ovo rodoslovlje je nepotpuno jer su iz njega isključeni siromašniji Mažuranići

 

[12]  knez Danko (Adam) Mažuranić sahranjen je u crkvi Sv. Marije na Ospu u sklopu pavlinskog samostana

 

[13]  Crni vuk javlja se u grbu srijemske plemenite obitelji Badrljica iz koje potječe majka pl. Ivana Boškova Mažuranića Jankovića od knezova Mažuranića.

[14]  Ivan B. Mažuranić Janković od knezova Mažuranića nositelj je drevnog kraljevskog portugalskog odličja Reda Svetog Mihovila od Krila (Real Ordem De São Miguel da Ala) u rangu viteza Velikog Križa sa lentom i zvijezdom, madjarskog odličja viteškog Reda Vitézi Rend te odličja Reda Sv. Jurja (St. Georgs-Orden - Ein europäischer Orden des Hauses Habsburg-Lothringen).